Beli se jutro u tvojim ustima
Dva nemira se zakačila na jeziku
Usne ne propuštaju vazduh
Sa obraza ti žudnja nedostižno
curi niz vrat pulsirajući u trag
do podnožja dečjeg sna
neosunčanih predela
O, kako rebra ostavljaju slike
Na vrhovima nerava vihora
ustalasalo more razbija ga o pupak
niz nežne padine kliče sokovima nara
O , kako je lepo odmoriti na
Unutrašnjoj strani bedra
Skriti se za tren ispod kolena
I polako kliziti do pete
Zalutati među krugove stopala
Iznenaditi mali prst
I probuditi se
Iz tvoje poezije zraci ljubav, volja za zivotom, za svakim trenutkom, danom. Prelepo milorade :)
ОдговориИзбришиHvala, DiIM .
ОдговориИзбришиPoezija je to o čemu govoriš- trenutak života ljubavi. :))
Godinu i kusur na blogu, a vidim da nisam samo ja iznenadjena da pises pesme.
ОдговориИзбришиNikada, ali nikada nisam mogla da napisem neku pesmu. Smatram da taj dar imaju privilegovani, odabrani.Pisanje u stihovima, za mene je to poput alpinizma, nemoguce :)))
Privilegija je u tome što se čovek stopi sa određenim pojavama, što traga po sebi i drugima, što nije zadovoljan onim što vidi, oseća i misli... Reči se same nađu na papiru u datom trenu i započnu da se ređaju u stihove.:))))
ОдговориИзбришиPusti ti to, da neko stavi papir i naredi da pisem pesme, gledala bih ga danima:)))
ОдговориИзбришиČim bi bacila pogled u sebe papir bi povilenio.:)))
ОдговориИзбриши